-Piše: Milka Šćepanović
U Crnoj Gori se malo govori o rodnoj ravnopravnosti. Zastupljenost žena u institucijama sistema mora biti podignuta na što viši nivo. U novoj kulturi mogućnosti i modernih tehnoloških dostignuća ljudi se međusobno razlikuju po stepenu obrazovanja, ekonomskom kretanju, zdravstvenoj zaštiti, političkim i drugim ambicijama, te tako i u načinu života. Jake i stabilne države trude se da dobrom socijalnom politikom ublaže razlike među ljudima. Rodna ravnopravnost je suštinski uslov pravednosti i jednakosti, odgovornosti prema svim građanima i građankama, društvenog i ekonomskog razvoja, smanjenja siromaštva i poboljšanja kvaliteta života, sigurnosti i blagostanja stanovništva u cjelini. Ravnopravnost polova svakako mora biti tema kojom će se baviti nadležni, kao i civilni sektor u Crnoj Gori. Iako nam je zakonski okvir garant za zaštitu prava žena i ravnopravnost muškaraca i žena u društvu, situacija je de fakto ipak drugačija. Žene u Crnoj Gori su i dalje diskriminisane po osnovu pola, u većini slučajeva ugrožena su im prava, veliki broj njih su žrtve nasilja, nezadovoljavajuće je i stanje njihovog prisustva na mjestima odlučivanja u političkom i javnom životu, a mnogima su ugrožena ili u nedovoljnoj mjeri omogućena osnovna ekonomska, socijalna, politička i kulturna prava. Kada pogledamo i zavirimo u institucije sistema, možemo da zaključimo da u pojedinim resorima i nemamo ženu kao predstavnika nekog ministarstva. Razlog za nepoštovanje standarda i principa ravnopravnosti polova leži u nepoznavanju i nedovoljnoj svijesti o tim pravima, ali i o tradicionalnim, patrijarhalnim i stereotipnim društvenim obrascima i rodnim ulogama žena i muškaraca koji im se nameću i otežavaju njihov napredak, te su često glavna prepreka u ostvarivanju suštinske rodne ravnopravnosti. Zato apelujem i smatram da je potrebno, pored daljeg jačanja zakonskog i institucionalnog okvira u ovoj oblasti, stalno raditi na podizanju svijesti, obrazovanju o pravima i njihovom značaju, a u cilju iskorjenjivanja štetnih predrasuda i stereotipa koji vode diskriminaciji i nasilju nad ženama. Na crnogorskoj sceni sve više je zastupljena diskriminacija žena u oblastima života i rada, u privatnoj i javnoj sferi. Žene moraju što više biti zastupljenje na mjestima odakle će se njihov glas znatno više čuti. Sledeće jako važno pitanje za sve nas kao odgovorne građane, a i institucije sistema jeste da li su žene angažovane na odlučujućim funkcijama i u kolikoj mjeri? Da li ih ima dovoljno u parlamentu? Kakva je njihova uloga u upravnim odborima javnih preduzeća i javnih servisa, u velikim kompanijama? Veoma mala. Poražavajuća je činjenica da glavnu riječ u državi na bilo kojoj poziciji u Crnoj Gori uvijek vodi muškarac, što dovodi do neravnopravnosti polova. Žene trpe diskriminaciju u različitim oblastima života i rada, u privatnoj i javnoj sferi. Od različitih oblika diskriminacije izdvaja se prvenstveno nasilje u porodici. Sljedeća veoma bitna stavka, a koju mi kao građani ne smijemo da prećutimo jeste diskriminacija u oblasti rada, zapošljavanja i pristupa resursima. Da naglasim i sljedeću ne manje bitnu činjenicu da sve do 20. vijeka uticaj žena „kao roda” gotovo da nije bio značajan. Svaki napredak u društvu, poput industrijske revolucije, značio je i korak dalje u ženskoj borbi za slobodu, ali vrlo brzo uslijedili su otpori onih koji su smatrali da i u novonastalim okolnostima žena treba da bude zadržana u kućnim okvirima da bi obezbijedila reprodukciju. Danas, u 21.vijeku, borimo se za pravo žena u društvu, za pravo da djeluju na funkcijama i pravo da dignu glas kada za to imaju potrebu. Moram da istaknem i činjenicu da su žene u Crnoj Gori u nepovoljnijem položaju na tržištu radne snage, teže ostvaruju radna prava kada je u pitanju materinstvo, često su prve na udaru za otkaz u slučaju ekonomske krize. Žene u našoj državi, takođe, nisu u ravnopravnom položaju zbog svog bračnog odnosno porodičnog statusa prilikom traženja zaposlenja. Stoga su prinuđene da rade u takozvanoj sivoj ekonomiji na lošije plaćenim radnim mjestima i da prihvataju poslove pod lošijim uslovima. Žene su još uvijek manjina među zaposlenima i u aktivnoj radnoj snazi. Zašto ne reći da to ne znači da one manje rade, naprotiv, svakodnevni poslovi žena u domaćinstvu i briga o članovima porodice su opterećujući, neplaćeni i društveno nepriznati. Privredne grane u kojima su većinom zastupljene žene su najmanje plaćene i najmanje vrednovane. Čak i u tim granama rukovodeći kadar je većinom muški. Pitamo se zašto. Žene su u veoma malom procentu vlasnice imovine, pa im je iz tih razloga otežan pristup kreditima i finansijskim podsticajima. Veliki broj žena sa sela rade kao neplaćeni, pomažući članovi domaćinstva, ne primaju za to nikakvu nadoknadu i prihod niti imaju mogućnost ostvarivanja penzijskog osiguranja. Ističem, da rodna ravnopravnost ne podrazumijeva rat polova, pobjedu jednog pola nad drugim, nego upravo sinergiju oba pola, žena i muškaraca, radi obostrane koristi.
Drage majke, sestre, žene – srećan nam 8.mart!
(Autorka je direktorica
NVO ,,Naše sunce’’)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.